Sve je počelo ljetos kada je Kamarić otvorio širom prozore na visokom prizemlju u zgradi u kojoj živi i gledajući u djecu dodirivao svoje spolovilo. Tu nije bio kraj. Prilazio je djevojčama koje su se igrale u parku, pitao ih kako se zovu, koliko imaju godina, a potom je tražio da ih poljubi, pomazi i tražio da idu s njim. Riječ o djevojčicama starosti 11 i 12 godina, a park je namijenjen za svu djecu do 14 godina starosti.

Iz provjerenih izvora znamo da se to nije ponovilo jednom. Naime, više puta je djevojčicu, čiji je slučaj prijavljen nadležnima i u toku je sudski postupak, pratio kada bi se vraćala iz škole ili prolazila do igrališta na kojem se igrala.

Sve ovo je izazvalo duboke traume kod ove, ali i drugih djevojčica i dječaka.

Kako su nam ispričali mještani Grbavice I, nerijetko bi djeca trčeći došli do škole, ukoliko bi ga ugledali ili ulazili u obližnje radnje kako bi se sklonili i zvali svoje roditelje da dođu po njih.

Kamarić je nakon toga smješten na nekoliko mjeseci u Psihijatrijsku ustanovu jer se vodi i kao psihički bolesnik. Od ranije mu je navodno dijagnostikovana šizofrenija.

Prilikom prvog hapšenja, Kamarić je negirao da je izlazio iz kuće i ulazio u park, ali roditelji koji su bili tu i zbog kojih je i pobjegao su posvjedočili o njegovim pokušajima.

Nakon nekoliko mjeseci, Kamarić je pušten kući, tačnije, u isti stan iz kojeg ima pogled na dječiji park. Od tada, kako nam je rečeno, roditelji prate djecu u školu i iz škole, smjenjujući se kako ne bi kasnili previše na posao.

Međutim, nažalost ova agonija kako djece, tako ni roditelja se ne završava.

Iako je sudski postupak u toku, Kamarić je jutros pokušao napastvovati još jednu djevojčicu koja je krenula prema školi. Prišao joj je i pitao kako se zove, koliko ima godina i potom je uhvatio za ruku pokušavajući da je povuče sa sobom.

Srećom u tom trenutku je naišla njena majka koja ga je spriječila u namjeri i spasila svoje dijete. On je pobjegao, ali ga je policija brzo pronašla i uhapsila.

U razgovoru sa mještanima Grbavice I saznajemo da je Kamarić ranije živio u drugom dijelu naselja, ali da su ga zbog “psihičkog stanja”, ali i ovakvih slučajeva, bližnji preselili na ovu novu lokaciju prije nekoliko godina.

Roditelji koji su upoznati s ovim slučajevima, više djecu ne puštaju da se sama igraju u parku, a koji inače mogu nadgledati sa svojih prozora.

Ovakvi slučajevi nisu jedini, ali sistemskog rješenja nema. Osim promjena Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, potrebne su i ustanove za trajno liječenje osoba sa teškim psihičkim oboljenjima, pogotovo ako su opasni po okolinu, u ovom slučaju najranjiviju kategoriju – djecu, što u okviru javnog zdravstvenog sektora u BiH ne postoji.

Do tada, roditelji će moraju da bdiju nad svojom djecom bez obzira na to da li je u pitanju put do škole koja je udaljena tri minute od zgrade ili dječiji park koji im je ispred samog ulaza. A pedofili će za koji mjesec, u nekim slučajevima godinu, a u nekim i nakon nekoliko dana pritvora – šetati slobodno.