Jedan od iskaza odnosi se i na nekadašnjeg prvog čovjeka Dinama iz Zagreba Zdravka Mamića, koji je iskaz dao u SIPA-i. 

Istražitelji nisu utvrdili kada su se sastali njih dvojica, jer je Debevec skoro sve svoje sastanke i putovanja označavao kao oznaku povjerljivo i DKPT nema podatak kada su putovali u Grude. 

Debevec je navodno od Mamića primio poklon, a riječ je o satu u vrijednosti 15.000 eura i Zdravko Mamić je rekao istražiteljima SIPA-e da je to "simbolični poklon" koji je dao predsjedniku Suda BiH u vrijeme postupaka ekstradicije koji su vođeni protiv njega jer je, kako je rekao, "znao da je dobro imati predsjednika suda na svojoj strani za vrijeme tih postupaka".

Zdravko Mamić je inače bjegunac od hrvatskog pravosuđa, gdje je osuđen na šest i po godina zatvora zbog izvlačenja 116 miliona kuna iz zagrebačkog Dinama.

Pitali smo ugledne advokate po kojem osnovu jedan hrvatski državljanin koji je u osuđen u svojoj zemlji, može, bez ikakvih problema, odbjeći u BiH i nastaviti život kao da presuda ne postoji.

"Isto tako bježe i iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku pa im tamo niko neće ništa. Naravno da ima takvih slučajeva, na taj način je i počelo. To je sada faktični reciprocitet, jer Hrvatska nije htjela izručiti neke osumnjičenike koji su u BiH bili osumnjičeni, a neki su bili i osuđeni pa su pobjegli kao što je Ante Jelavić", govori nam advokat Asim Crnalić.

Ističe da od slučaja Jelavić pa na ovamo nema međusobnog izručenja, te da se ta praksa nastavlja. 

"Hrvatska je prva počela, koliko ja znam, opstruirati tu suradnju, pa je onda Bosna i Hercegovina upotrijebila faktički reciprocitet, tako da, to je pitanje vezano za tu okolnost. Dakle, ako pobjegnu državljani BiH koji imaju hrvatsko državljanstvo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, onda im tamo, u principu, ne sude, a ista je priča i sa državljanima Hrvatske koji pobjegnu ovdje u Bosnu i Hercegovinu", kazao je Crnalić.

Na pitanje koji je pravni osnov za neizručivanje, odgovara da je u Ustavu Hrvatske utvrđeno da se državljani te zemlje ne izručuju.

"To je isto i u Ustavu Srbije, dok u našem ne piše budući da je specifičan, pa onda naši pribjegavaju faktičnom reciprocitetu. Nije to nikakav inat već reakcija države koja čuva svoj ugled, jer bi to bilo ispod ugleda jedne države da ima različite standarde u odnosu na drugu državu kada su u pitanju državljani jedne i druge države i njihovo izručenje. Dakle, treba voditi računa o tome i to je naprosto diplomatski kod koji se mora poštovati", navodi advokat Crnalić za Source.


Asim Crnalić

Advokat i bivši sudija Suda BiH Vlado Adamović u razgovoru za naš portal kaže da su i Hrvatska i Srbija i BiH, kako bi zaštitili svoje građane, u svoj ustav ugradile da "njihovi građani ne mogu biti izručivani po potraživanju drugih država zbog činjenja nekih djela koja su počinili tamo".

"Pošto je to postao problem, države su počele sklapati između sebe sporazume, pa tako postoji dogovor između Hrvatske i Srbije, Hrvatske i BiH, te BiH i Srbije i ono što je iznimka u svim tim sporazumima su ratni zločini, čak i po dogovoru, niko ne izručuje ratne zločince. Na sve to, postoji i međunaordna konvencija o pomoći u krivičnim stvarima, pa je i to propis koji se primjenjuje, pa se onda podnose raznorazni zahtjevi za izručenje i onda kako ide procedura? Postoje uslovi kada može, a kada ne može biti izručen, pa je taksativno pobrojano šta sve treba ispuniti: Da je djelo zbog kojeg se potražuje djelo i u zemlji u kojoj se potražuje; Da nije zastarilo itd. Dio toga je i potraživanje za izdržavanje kazni zatvora, pa je i tamo propisano: Ne može se tražiti da hrvatski državljanin izdržava kaznu ako se nalazi u Bosni i Hercegovini, da ga BiH izruči pa čak i hrvatskog državljanina, ako nije ostalo više od četiri mjeseca te kazne. Tako je propisano, dakle ništa to nije napamet. Pošto sve ovo nije na papiru, dešava se ovo šta se dešava", zaključuje Adamović.


Vlado Adamović

(Ajdin B.)